Jednu nedjelju sam bila u jutro u posjeti baki Barbari, Aničinoj mami koja je imala lagani moždani udar.
Pri tome joj je bio oštećen centar za ravnotežu, lijeva noga joj je bila usporena i nije na nju mogla zapravo stat. Zbog toga je imala hodalicu. Šećer joj je isto bio povišen.
Kada smo došle u bolnicu, a baka i ja imamo staža jer je ona primila kada me prvi puta vidjela trenutno iscjeljenje od dugogodišnje spondiloze (vidite na netu o čemu se tu radi). Bila je na oba seminara našeg Apostola u Varaždinu. Tako u nedjelju kažem baki idemo se moliti bako. Ona spremna i oduševljena! (Ovaj stav fali ljudima i zato ne primaju ništa).
Ona je bila u krevetu 6 dana i nije se mogla kretati iz gore spomenutih razloga. Kada sam stavila ruke na glavu to je bilo to, gotovo, izgovorila molitvu za obnovu i regulirani centar za ravnotežu, nakon toga za šećer i za lijevu nogu da joj se vrati cirkulacija, a to je bila posljedica moždanog udara.
Ona vam se iste sekunde digla i počela trčati po sobi slaveći i hvaleći Isusa. Maknula guralicu sa strane i to je bilo čudesno za gledati.
S njom u sobi je bila baka romkinja sa posjetom. Jedna od njih me pita imam li ja papir (jesam li ja školovana za to) za to što radim, a ja na glas Isus je moj papir, Isus je moja škola. Baka tako kao srna hodala po sobi i doktorima kasnije svjedočila za Krista. Imala sam snimač u trenirci, ali od uzbuđenja i svega što se dogodilo nisam uspjela snimiti svjedočanstvo, ali svakako prvom prilikom hoću.